Nadljudsko biće s Kriptona udomaćilo se u suvremenoj umjetničkoj ikonografiji od šezdesetih naovamo, i na hrvatskom se tlu ukazalo za prošlog Trijenala kiparstva u skulpturi Ivana Fijolića. Minijaturni lik Supermana prvo je uklesan, a zatim koloristički dotjeran flomasterom na komadu kararskog mramora druge klase. Lik plemenitog snagatora što nosi stijeg Sjedinjenih američkih država gotovo je zagubljen na materijalu koji je populariziran kao kiparski materijal par excellence. Michelangelo je prije pet stoljeća oslobodio svog Davida iz nesavladivog komada kararskog mramora da bi skulpturi mlađahnog pobjednika Golijata bila pročitana slava firentinske neovisnosti, a Fijolić u cjelovit komad kamena, u kojemu možda i čuči skrivena kakva herojska figura, daje uklesati minijaturnu figuru koja jasno aludira na najmoćniji današnji imperij. No, bilo bi površno u interpretaciji zaustaviti se samo na razini političke dosjetke – flomasterom obojani uklesani lik prije će ruglu izvrći paradigmu o monumentalnoj i reprezentativnoj umjetnosti koja se u široj javnosti percipira prvenstveno kroz skulpturu, dakako izvedenu u mramoru. (Kararsko podrijetlo kamena ukazuje na visoke skulptorske ambicije, a u ovom slučaju zanimljivo je prisjetiti se i da je taj neveliki kraj, tj. Massa Carrara, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća dao i dvadesetak – anarhista)< xml="true" ns="urn:schemas-microsoft-com:office:office" prefix="o" namespace="">

Dvije godine unatrag, Urbani pokret Mostar od istog je autora naručio hiperrealističku, u bronci izlivenu skulpturu Bruce Leeja. Naručitelji i stvarni autori projekta Veselin Gatalo i Nino Raspudić smjerali su, podizanjem skulpture celuloidnom junaku svoga djetinjstva, izliječiti Mostar uništen ratom i tranzcijskim kriminalom. Fijolić, poput tradicionalnog umjetnika-obrtnika odgovara na zahtjeve naručitelja, poštujući i njihovu želju da spomenik bude u prirodnoj veličini i, dakako, «kao da je živ». No, unatoč svim plemenitim nastojanjima organizatora da podizanjem spomenika junaku koji se goloruk borio za pravdu i štitio slabije od sebe, barem gradskoj mladeži ponude pozitivan uzor koji niti jednoj strani u složenoj, potencijalno konfliktnoj mostarkoj sredini ne bi trebao smetati, Fijolićeva skulptura «Malog zmaja» svoj će put završiti skrivena u skladištu. Iako doista prvi spomenik Bruce Leeju na svijetu ( onaj šangajski otkriven je dan kasnije), ubrzo ostaje bez nunčaki, da bi se zaredala ozbiljna oštećenja, zbog kojih skulptura zaštićena čeka neka bolja vremena.

< xml="true" ns="urn:schemas-microsoft-com:office:office" prefix="o" namespace=""> 

Ivan Fijolić: U današnjem vremenu ljudi svjesno ili nesvjesno govore vizualnim jezikom…Dovoljan je jedan vizualni znak i poznata nam je čitava povijesna priča koja stoji iza njega.

Već sam naziv izložbe Lajtmotivi upućuje na polazište autora.  Lajtmotivu autor je pristupio dvoznačno:

a)    kao definiciji iz rječnika stranih riječi (osnovni motiv, tema koja se provlači kroz čitavo djelo ili glavna misao vodilja, ponovljena i naglašena više puta)

b)     kao složena riječ: lajt (eng.light-svjetlost) motiv, obojena svjetlost koja treperi i signalizira.

c)      

U odabiru lajtmotiva poseže za poznatim, za elementima pop arta i pop kulture.Koristi tu simbole, znakove i ličnosti koji su obilježili našu zbilju. Međutim, prema autoru, iza svakog znaka stoji čitava priča. Izdvojeni vizualni znak smješten u muzejski prostor, stvaralačkom intervencijom i poprima posve novo obilježje- uzdignut je na razinu umjetničkog.

Prema autoru, potrebno je uzeti simbole, znakove i likove koje ljudi prepoznaju i vrhunski ih interpretirati. Time im se pridaje i osigurava estetska dimenzija.

…jer umjetnost mora biti prepoznatljiva i jasna, ja ne želim raditi umjetnost koja nije jasna, ne želim da umjetnost živi za uzak krug ljudi, nastojim vizualnim jezikom komunicirati s ljudima kojima umjetnost nije poznata…želim nešto novo, što je dio naše svakodnevnice ali prikazati na način da običan čovjek vide koliko je to senzacionalno....

Postupak je to blizak postupcima umjetnika pop arta i Andy Warhola. Autor to niti ne osporava štoviše, naglašava, Međutim u njegovoj interpretaciji, motiv koji je koristio Andy Warhol (banana) je potpuno drukčiji….za vizualni jezik koristim pop art ali dajem jedan svoj karikirani osvrt,… koristim formu, ali interpretiram drukčije …nisam poklonik samo jednog stila ....

Autoru i pop umjetnicima je polazište slično jer rade likove koje je svatko može prepoznati – iz stripova, poznate ličnosti, muhu, banana, znakova - mjeru običnosti, oni uzdižu na tron vrhunske vrijednosti.

Materijal koji umjetnik koristi je plastificirano drvo, kakvo se koristi u drvnoj industriji. Prednost takvog materijala je postojanost boje. Umjetnik je materijal preoblikovao, načinio kutije na koje je olovkom nanio crtež, a zatim po njima izbušio rupice, koje se na nekim mjestima vizualno povezuju i ostvaruju dojam pune linije (Muha), dok je na drugima linija, kao čisto optički fenomen (Božje oko)- promjenjiv, ovisno o kretanju promatrača. Bušenjem plohe, umjetnik ostvaruje reljefnu površinu aktivirajući igru svjetlosti i sjene ( Marylin Monroe).

Kutije na dnevnom svjetlu su bijele, a crtež taman, dok uveče, kroz rupice prodire obojeno treperavo svjetlo . Reljefima nije potrebno umjetno, vanjsko svjetlo, ono ima dnevno i ono vlastito..

…Sve ima dva lica i obično se upoznaje samo jedno…ovako je jedno lice ono po danu , a drugo kada se navečer upali unutarnje svijetlo…tako posjetiocu dostupna oba lica umjetničkog dijela..i danju i noću….

Radove umjetnik dovodi u odnos prema načelima suprotnosti: tematski  (npr.: Hitler, Božje oko) i mijenama obojene svjetlosti (npr. plavokosa Marylin Monroe je žuta, Muha je zelena, Božje oko bijelo (….Bog je svjetlost , a ona uključuje sve boje spektra…nisam htio mijenjati značenje, nastojao sam ga samo pojačati…). Pojedini reljefi dopunjeni su malim skulpturama, koje snažno izbijaju iz kadra u prostor uspostavljajući komunikaciju s crtežom i sa susjednim radovima….

I ovom izložbom umjetnik ostaje na tragu svojih dosadašnjih propitivanja odnosa umjetnika i zbilje, odnosa promatrača i umjetničkog predmeta, te propitivanja predmeta samog i mogućnosti njegovog višesmislenog čitanja..